After Politics

Crna Gora je sredina između haotičnog i zatvorenog. Većina stanovništva egzistira na ivici siromaštva, politika je dominantna preokupacija, a kultura se smatra nečim izlišnim. Kroz vrijeme smo terorisani politikom, političarima, a trenutno i crkvom.

Viđeni očima stranaca, i dalje smo ozračeni Jugoslavijom, tako da više nikome nije jasno ni kako se zovemo… Ima i određene šizofrenosti u količini promjene imena sopstvene domovine: Demokratska Federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Savezna Republika Jugoslavija, Srbija i Crna Gora, i, konačno, Crna Gora. Ipak, za strance smo i dalje Balkan, rjeđe Mediteran. Balkan asocira na rat, a Mediteran na sunce, more i masline.

Ova Vlada je kulturu stavila pod stečaj. Svjedočimo totalnoj dekulturalizaciji. U budžetu za ovu godinu, 0.8% od ukupnih sredstava bilo je planirano za kulturu. Novca nema mnogo, ali makar ga suludo koristimo… Mehanizmi podrške razvoju umjetnosti i kulture u Crnoj Gori dizajnirani su tako da se više računa vodilo o socijalnoj politici, a sada i ulaganju u crkvu, nego što je bilo interesovanja za razvoj u ovim oblastima. Međutim, ni ta socijalna politika u kulturi nije pravedna niti razumna. Nekima je dato više nego što je realno, a drugi preživljavaju i svakako treba da se sele. Ako nisu bili u stanju izabrati partiju/crkvu neka onda izaberu drugu zemlju za život.

U našoj državi većina novinara ne pravi razliku između Dana borovnica i Venecijanskog bijenala. Većina političara obdarena je niskošću i prostotom, bez ikakvog osjećaja za kulturu i savremeno. Ljudi koji nisu partijski opredijeljeni najugroženija su grupacija.

Kustosi muzeja ne obavljaju osnovne zadatke svog posla – ne obilaze umjetnike svoje zemlje, te tako nemaju apsolutno nikakav uvid u recentno stvaralaštvo. Ne istražuju svoju kulturu. Zapravo, ignorišu kulturu svoje države. A toliko njih je stalno zapošljeno po muzejima i galerijama… I ti muzeji i galerije, posljedično, nemaju viziju, a ni kapacitet, ni međunarodne kontakte da plasiraju strane umjetnike kod nas ili da promovišu savremenu umjetnost u svojoj zemlji, a kamoli da sa bilo kojom institucijom u svijetu naprave razmjenu umjetnika. Još jedna zanimljivost: pored tolikih budžeta, honorari za izlaganje u državnim muzejima se plaćaju samo sporadično i to, obično, stranim umjetnicima.

Od nezavisnosti Crne Gore, najviše se ulagalo u pozorišnu umjetnost, dok su ostale vizuelne umjetnosti marginalizovane. Recimo, u to vrijeme je zatvoreno Cetinjsko bijenale.

Neki umjetnici zapošljeni u državnim institucijama kulture su izuzetni primjeri “pobjednika tranzicije” i “državnih umjetnika”. Redovno primaju platu, a ne dolaze na posao. Imaju ugovore sa institucijom u kojoj rade da ta institucija svake godine treba ili mora da uloži u njihove projekte minimum 100.000 EUR. Zatim, imaju svoje NVO, koje se, takođe, finansiraju od iste ove države. Osim što su sve to promašene investicije, oni su po biografskim podacima, par exelance primjeri marginalnih umjetnika. Ti privilegovani umjetnici sa tolikim enormnim ulaganjem u njih od strane drzave nemaju nikakve rezultute. Nisam upoznala u Evropi nekog sa takvim uslovima za rad. Neko istinski talentovan sa tolikim ulaganjem bi za kratko vrijeme postao svjetski poznati umjetnik, i njegovo finansiranje bi preuzeli stranci, odnosno bio bi sklonjen sa narodne grbače i tako bi se otvorila prilika da se podrži neko nov. Država je ulagala novac, a nije imala nikakvu korist od dometa njihove umjetnosti, jer takvi dometi ostaju u lokalu, i zato i jesu klasifikovani kao lokalni umjetnici.

U Evropi su umjetnici jedan od najprogresivnijih i najznačajnijih djelova društva. To znam i po razlici u tretiranju kada imam izložbe u Evropi i u zemljama regiona.

U Crnoj Gori većina umjetnika ima falsifikovane biografije sa ciljem lažnog predstavljanja. Dosta umjetnika u koje država ulaže je bez značaja čak i za prostor bivše Jugoslavije. Njihova životna i radna energija je usmjerena ka održavanju lokalne kulture u lokalnim okvirima, da bi na taj način čuvali i ne bi dovodili u opasnost svoje lokalne biografije i likvidne račune. U toj činjenici se krije razlog njihove borbe protiv svih, pa recimo i evropskih vrijednosti, koje bi pokušavale da im se nametnu kroz instituciju u kojoj rade. Dobro su svjesni da mogu biti igrači samo u lokalnim timovima, van svake ozbiljne lige, jer jedino takav koncept im omogućava enormno trpanje novca u sopstvene džepove. Oni su, takođe, zaslužni za veliko raseljavanje umjetnika, jer svi koji se nisu uklapali u lokalni koncept morali su, ili će morati da napuste zemlju.

Kako objasniti bilo kome iz Evrope primjer istaknutog kulturnog radnika koji u trenutku kada je ministar ima profesorsku platu, dodatak za istaknutog umjetnika, plaćene sve račune, gorivo, ogromne stanove, dodatak na ovo ili ono, honorare za sve i svašta, a i dalje osjeća glad. Traži od države i dodjeljuje sam sebi atelje. I to atelje od 75 m2 za reditelja, koji kasnije može da otkupi po nevjerovatnoj cijeni od samo 11.000 EUR! U takvim okolnostima nije važno koje je nacionalnosti ta osoba, jer pohlepa je njegova jedina domovina. A ima i primjera ulaganja u ljude iz kulture čije se predstave i izložbe izvode po toliko zabačenim lokacijama koje teško locira i google map.

U Crnoj Gori hitno treba otvoriti Muzej gladi. Imamo spakovan projekt za turističku atrakcija grada i države! Predlažem da strance vodimo da obilaze taj Muzej gladi. Zamislite autobus pun njemačkih turista koji gledaju tu dokumentaciju, tu arhivu gladi, tu svirepost u akumulaciji profita. Zamislite turiste kojima se objašnjava taj princip postojanja i rada, taj biznis plan, taj bilans života, taj odnos prema svojoj državi i drugima koji žive sa njima. Turisti bi obilazili sve nekretnine koji su ovi ljudi dobili od države. Na zidovima tih stanova može da se prikaže izvod iz banke, video projekcija intervjua sa javnog servisa tih ljudi, koji pored svih ovih činjenica izigravaju revolucionare, vizionare, mudrace, misionare, spasitelje, zaštitnike pravde, velike umjetnike značajne za ovaj prostor… Oni ubjeđuju gledatelje da povjeruju u njihove falsifikovane biografije, u njihovu marginalnu avans-kulturu, kako bi oni nastavili svoj transfer kapitala.

Ne vidim da će se išta promijeniti u ovom pogledu, bez obzira ko bude na vlasti. Radi se o izgrađenoj matrici koju će svaka partija preuzeti, samo što će promijeniti krug primalaca privilegija, ne čineći ga boljim, već partijski podobnijim. Upravo svjedočimo tom konceptu. U budućnosti će se desiti ponavljanje ovog istog, a možda još i gore, ali sigurno sa manje novca. Radiće to ova druga opcija koja je sada tu, koja je trenutno zaključala kulturu u državi Crnoj Gori. Razlika će biti samo u tome što je druga politička opcija na vlasti, i opet će biti pregaženi ljudi koji nisu članovi nijedne partije. Razlog je pretežno u tome što u redovima onih koji donose odluke, ili se bore za te pozicije, nema pravih intelektualaca koji bi znali šta se dešava u evropskoj umjetnosti i koje su savremene tendencije. Svjedoci smo otpora prema vrijednostima i standardima evropske kulture od umjetnika zapošljenih u samim institucijama kulture u državi Crnoj Gori.

Kako crnogorski umjetnici mogu da prevaziđu ove granice i koliko bi bilo važno graditi izvrsnost i nagrađivati rad i talent? Mnogo prije pojave COVID-19, postignut je prećutni dogovor da sopstvene granice zatvorimo za uticaje sa strane i poređenja sa ostatkom Balkana, Evrope ili svijeta, a da nametnemo ograničenja i odredimo stalni karantin. Ljudi u institucijama kulture države Crne Gore koji su pokušali da kreiraju evropske programe u svojim institucijama su kažnjeni i sklonjeni, često ponižavani u javnosti. Oni ostali nikad nisu ni uzimani u obzir jer nisu članovi partije. Zato sada imamo kulturnu politiku koja trguje za politički interes sa umjetnicima, pretvarajući ih u članove ove ili one strane, a trenutno su podržani i kontrolisani crkvom/partijom. Ko nije izabrao nešto od ovih opcija, neka se seli.

Konačno, treba početi sa edukovanjem djece. Obrazovanje je ključno u tom procesu, moramo da stvorimo publiku, jer u savremenoj umjetnosti se očekuje mnogo od posmatrača. A koliko je to moguće danas u uslovima osnovnovnih škola sa dva časa likovnog nedeljno? Umjetnost se ne može mjeriti kriterijumima na koje su naši donosioci odluka navikli – ne postoji Evropska komisija koja će doći i ocijeniti napredak ili spremnost da se pridružimo evropskoj umjetničkoj zajednici. Ne postoje mjerila koja će nam dozvoliti da poglavlja sopstvenog umjetničkog razvoja otvaramo i zatvaramo. To mjesto moramo zaslužiti pojedinačnim rezultatima, pregnućem svih nas da stvaramo i pomjeramo granice, otvarajući se prema uticajima, radu i tržistu evropskog i svjetskog stvaralaštva.