Zašto je suočavanje s prošlošću u BiH nemoguć proces

Prevladavanje prošlosti i suočavanje s njom su teme koje su aktuelne u Bosni i Hercegovini, ali i u zemljama nekadašnje Jugoslavije još od kraja bosanskohercegovačkog rata. U te procese uložene su enormne sume novca za različite radionice i programe, davani su brojni grantovi medijima da se bave tim temama, objavljuju pozitivne priče o suživotu (još jedna besmislena riječ koja se na ovim prostorima odomaćila od kraja 90ih godina), održavane su različite konferencije i drugi programi na kojima su se uglavnom skupljali istomišljenici, što je davalo privid da se stvari pomjeraju s mrtve tačke, itd. i da kao društva možda i imamo neku šansu. Ne može se reći da se ništa nije pomjerilo s mrtve tačke, jer se pomjerilo unazad, i to na način da smo sada, 26 godina nakon rata, udaljeniji jedni od drugih nego prije 15 ili 20 godina. Dvije i po decenije nakon rata možemo zaključiti da je proces suočavanja s prošlošću propao i da u ovako politički uređenoj državi i nije imao nikakvu šansu, jer ne može se ništa izgraditi na trulim temeljima.

Imajmo na umu da je rat okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, da su narativi o posljednjem ratu među narodima BiH potpuno različiti, da su gotovo sve sredine u BiH dominantno jednonacionalne, a u šta nas je uvjerio i posljednji popis stanovništva, ma koliko se čelnici nekih gradova busali u prsa da je njihova sredina multietnička. Vrlo je teško graditi ikakvu zajedničku priču u državi u kojoj se njeni narodi razilaze po svim važnijim pitanjima, pa tako i po pitanju zajedničke prošlosti, bilo da je riječ o posljednjem ratu ili događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i onome što je tim ratovima prethodilo i svemu što se desilo poslije. Treba imati na umu i da su, u međuvremenu, stasale nove generacije koje ne znaju za drugačiji sistem od aktuelnog, da je sistem obrazovanja u kojem imamo tzv. nacionalne grupe predmeta učinio svoje i da je u ovakvoj političkoj situaciji nemoguće doći do bilo kakvog konsenzusa o prošlosti, državnom uređenju i bilo kakvom istinskom zajedništvu.

Pojava društvenih mreža pokazala je svu jalovost dosadašnjih aktivnosti, koje su uglavnom dolazile iz različitih nevladinih organizacija a u koje su, uglavnom, uzalud skršeni novci jer su upravo društvene mreže izbacile na površinu široku lepezu neliječenih i nezaliječenih psihičkih poremećaja i traumatičnih iskustava kod stanovnika BiH, transgeneracijske traume, ali i nevjerovatan nedostatak empatije prema žrtvama (bilo da pripadaju njihovom ili drugom narodu), govor mržnje i netoleranciju koji ne ostavljaju nikakvu nadu u pogledu bilo kakve bolje budućnosti. Ako ništa drugo, period prije 15 ili više godina se činio zdravijim, jer nije bilo društvenih mreža koje su rasadnik govora mržnje, koji dolazi i od javnih ličnosti i tzv. običnih ljudi i brzo se širi kontaminirajući sve društvene sfere.

Autoviktimizacija – jedina zajednička tačka svih naroda

Jedina zajednička tačka, ako to možemo tako nazvati, jeste snažan autoviktimizacijski narativ koji je prisutan kod sva tri konstitutivna naroda BiH, bilo da je riječ o Drugom svjetskom ratu i periodu nakon tog rata ili o posljednjem ratu. Taj autoviktimizacijski narativ često prerasta i u želju za osvetom i revanšizmom, što se ponajbolje ogleda u silnim parolama koje se pišu po društvenim mrežama u vrijeme komemoracija i obilježavanja različitih godišnjica ratnih stradanja.

Primjera radi, jedna od najčešćih, jeste da ne treba nikad zaboraviti, nikad oprostiti, da treba pamtiti i biti spreman… Ovakve parole zvuče kao prijetnja, iako bi sigurno većina autora odmah ustvrdila da je njihova dužnost da pamte i da se sjećaju kako im se više ne bi ponovilo isto. Agresivna kultura sjećanja, kakva je kod nas, proizvest će samo nova nasilja, jer je manipulativna, huškačka, ispolitizovana i traumatična i za preživjele i one koji su rođeni poslije rata i takva kultura sjećanja drži ljude u konstantnom bijesu, grču i često se doima kao psihičko zlostavljanje.

Strategije sjećanja trebaju biti osmišljene u skladu sa ciljem sprečavanja ponovnog zla, a ne suprotno od toga. Parola da ne treba zaboraviti i oprostiti često zvuči kao nekakav ultimatum, društvena norma od koje pojedinac ne smije odstupiti, jer će biti kažnjen – ako oprostite desiće vam se isto, bićete kažnjeni zato što ste bili naivni, uvijek morate biti spremni.

Dovoljno se sjetiti scene kada je Hatidža Mehmedović, jedna od srebreničkih majki, stavila cvijet Srebrenice tadašnjem premijeru Srbije Aleksandru Vučiću, prilikom njegove posjete komemoraciji u Potočarima, poželjevši mu dobrodošlicu. Podsjećanja radi, Hatidža Mehmedović je u srebreničkom genocidu izgubila muža, dva sina, dva brata, njihovu djecu i pedesetak članova svoje familije. Uzmu li se u obzir Vučićev politički angažman u vrijeme izvršenja srebreničkog genocida, odnosno njegovo članstvo u Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja i njegove ratnohuškačke izjave i tragedija koju je proživjela Hatidža Mehmedović, onda je jasno koliko je snage trebalo ovoj ženi za ovakav čin. To, međutim, nije spriječilo različite moralizatore s društvenih mreža da osude njen potez, iako na to nemaju pravo, iako je to drsko i pokvareno, a što je na kraju i pokazalo da njima uopšte nije stalo do patnje Hatidže Mehmedović.

Autoviktimizacijski narativ je takav da lišava empatije, žrtve svodi na statističke podatke, umanjuje i relativizuje, apsolutno ne uzima u obzir na koji se način ljudi nose sa tragedijama i sopstvenim traumama, a pritom se sljedbenicima tog narativa čini da je broj „njihovih“ žrtava uvijek nedovoljan čime i njih svodi na statističke podatke, kao da ti ljudi nisu imali oči, tijelo i život i kao da nasilna smrt svakog pojedinca nije sama po sebi nevjerovatna tragedija i sramota za ljudski rod.

U autoviktimizacijskom narativu prisutna je i jedna izrazito morbidna crta, a to je do detalja opisivati kako je ko ubijen, učitavati u taj opis osjećaje nastradalih, i pisati statuse po društvenim mrežama u njihovo ime i izvlačiti najgora zvjerstva. Nije dovoljno reći da je neko ubijen na najsvirepiji način, to neće mobilisati mase da najodvratnijim i najpogrdnijim riječima označavaju pripadnike jednog naroda (jer bijes se ne zaustavlja na počiniteljima, odmah se govori o čitavom kolektivu i njihovom urođenom nagonu za pravljenje zločina). Stoga i ne čudi što su takvi sadržaji najčitaniji i što kolumnisti koji se u svom radu bave takvim opisima uživaju najveću popularnost, iako u konačnici ne proizvode ništa osim što učestvuju u akumuliranju bijesa. To govori i o nemogućnosti izlaska iz naučenih matrica i reakcija, jer su temelje za njih izgradile političke elite i one ostaju iste bez obzira na to koje političke stranke čine vlast. I šta to na kraju svega proizvodi? Ništa drugo do novog nasilja.

Autoviktimizacijski narativ ne priznaje „tuđe“ žrtve, jer će po nekom nepisanom pravilu to značiti da su i njihovi kolektivi krivi, da su i oni počinili i učestvovali u različitim zvjerstvima nad civilima i/ili zarobljenicima, a to će im skinuti svetački oreol. Naime, ako su u nekom sukob pretrpili najveće ljudske gubitke, to bi valjda trebalo značiti da su iz tog sukoba izašli bezgrješni i da je nemoguće da je njihova strana počinila nepravdu.

Ukoliko se neko od javnih ličnosti usudi progovoriti na način koji je nekompatibilan sa dominantnim narativom, odmah postane meta nacionalističkih stranačkih botova, odnosno „čuvara narativa“ što uglavnom kreće preko društvenih mreža, a nastavlja se u medijima koji su pod direktnom političkom kontrolom. Tako se npr. u Federaciji BiH svaka osoba koja javno progovori o zločinima koje je počinila Armija BiH odmah proglašava izdajnikom, onim koji izjednačava strane, i različitim pogrdnim imenima. Priča o izjednačavanju strana ukazuje da se stvari ovdje posmatraju crno-bijelo, da dokumentovanje i istraživanje zločina nije dobrodošlo, ukoliko se radi o vojsci koju su činili pripadnici našeg etničkog korpusa. I sam termin izjednačavanje govori o tome kako se žrtve posmatraju, jer uvijek završava sa njihovim brojanjem i konstatovanjem da su drugi pobili više, čime se nastoji umanjiti jačina zločina što se opet odvija preko leđa žrtava u koje se svi toliko kunu.

Komemoracije i godišnjice zločina su se pretvorile u međusobno razmijenjivanje uvreda, ismijavanja tragedije, što pokazuje sav poraz politika ovih prostora, pri čemu se i one političke stranke koje sebe nazivaju ljevicom priklanjanju jednom od dominantnih narativa. Škrto priznanje da se neki zločin desio, ali da mi to inače nismo radili (jer svi su se samo branili!), nego su ovo uradili neodgovorni pojedinci, više zvuči kao uvreda žrtvama nego empatija ili traženje oprosta za ono što je počinjeno u naše ime, ma koliko svi bježali od kolektivne krivice. Kolektivna krivica se ne može opovrgnuti na banalan način – ja nisam uradio nikome nažao, zato što se kolektivna krivica ne može svesti samo i isključivo na pravni okvir i značenje, o čemu je detaljno pisao Karl Jaspers.

Proces prevladavanja prošlosti u ovakvom političkom okviru je postao prosto nemoguć. Zapravo, nije postao, on je oduvijek takav. Iako postoje individualni pozitivni primjeri, on je apsolutno nemoguć ako govorimo o kolektivnom prevladavanju prošlosti. Ako negiranje ili relativizacija ili ublažavanje zločina dolazi iz vrha, to otežava i čini gotovo nemogućim bilo kakav konstruktivni dijalog. Primjera radi, srbijanske vlasti o srebreničkom genocidu govore kao o zločinu, sa različitim opisima – strašan zločin, velika tragedija, užasan masakr i sl, odbijajući da izgovore riječ genocid, a što je u Federaciji BiH uvijek povod za brojne novinske i portalske sadržaje koji se uvijek svedu na informaciju da je taj i taj negirao genocid, i onda kreće lavina komentara i uvreda sa obje strane – i srpske i bošnjačke.

Smatram da su ovakvi sadržaji bespotrebni, odnosno da bi se trebalo insistirati na nečemu drugom. Haški tribunal je presudio da se u Srebrenici desio genocid, iako se evidentno srpska strana još dugo, a možda i nikada neće složiti sa tom presudom. Tako redovno imamo članke u srbijanskim i republičkosrpskim medijima u kojima se pojavljuje neko od pravnih eksperata da pojasni da se nije dogodio genocid, što ti mediji objeručke prihvate i prenesu uz histeričnu i senzacionalističku opremu teksta i naslov. Dakle, ovakvim člancima kao da se želi poručiti - ekspert je rekao da genocida nije bilo, i ništa se nije ni desilo, što se jasno vidi i iz komentara koji slijede. Apsurd je, također, da i oni koji dođu da brane žrtve i insistiraju na terminu genocid završe sa prijetnjama i njihovi komentari su mrzilački i gnjevni, pa se priča stalno vrti u krug. Ako krenemo od toga da je svako dosadašnje srbijansko rukovodstvo priznalo da se u Srebrenici desio zločin, onda treba insistirati i da jasno kažu ko je odgovoran za taj zločin, ko ga je podržao, ko je učestvovao i logistički pomogao, da se izjasne o srpskom vojnom i političkom rukovodstvu koje je u svemu učestvovalo. Ako ga kvalifikuju kao veliki zločin onda se ne može zaustaviti samo na toj konstataciji, jer to ipak znači priznanje da se zločin dogodio. Umjesto toga imamo poplavu histeričnih članaka, s druge strane, u kojima se na isti, senzacionalistički način, piše da je taj i taj negirao genocid, što radi već godinama, a mediji imaju ogromnu društvenu ulogu i trebaju insistirati na konkretnim sadržajima, a ne na proizvodnji histerije.

Stoga i ne čudi da je postala gotovo svakodnevna pojava da razne spodobe lišene bilo kakve ljudske empatije, a koje se nalaze na različitim javnim funkcijama, dodatno retraumatizuju preživjele i porodice žrtava ponavljanjem da se genocid nije desio i da je odluka suda politička, a ne pravna odluka, čime sami sebi oduzimaju bilo kakvu humanost. Očito je da ih žrtve ne zanimaju i vjeruju da je dovoljno ako kažu da to nije genocid, pa se onda ništa nije ni dogodilo ili ako se terminološki spusti na niži nivo – nije to genocid, nego je to zločin - kao da se time amnestiraju počinitelji ili se želi poručiti da se ništa toliko strašno nije ni dogodilo.

S druge strane, komemorativne prakse i manifestacije čiji bi cilj isključivo trebao biti sjećanje na nevino stradale, što jeste društvena odgovornost članova zajednice, jer jedino što još možemo uraditi za njih je sačuvati ih od zaborava, često se pretvore u političke govornice i političke obračune. Na komemoracijama se, između ostalih, okupi i različit društveni talog i šljam koji je (in)direktno učestvovao u zločinačkim aktivnostima. Primjera radi, na posljednoj srebreničkoj komemoraciji ukazao se i crnogorski predsjednik Milo Đukanović, koji je itekako bio sudionik bosanskohercegovačkog rata. Dovoljno se sjetiti samo paravojnih formacija iz Crne Gore koje su pustošile Foču i učestvovale u etničkom čišćenju bošnjačkog stanovništa tog mjesta, a za čije je slanje i uopšte logistiku etničkog čišćenja odgovoran i Đukanović, jer je u tom periodu bio predsjednik Vlade Crne Gore. Salve oduševljenja njegovom porukom upisanom u knjigu žalosti preplavile su Facebook, pri čemu su Bošnjaci aktivni na društvenim mrežama pozivali i srbijansko rukovodstvo da se vodi primjerom Đukanovića. Šta nam to pokazuje? Da ljudi ovdje uglavnom ne znaju ništa, da ne čitaju ništa i da im se serviraju gotove „istine“ koje oni tako bez propitivanja prihvate, jer su odaslane od javnih ličnosti koje su se prve počele oduševljavati humanim Đukanovićem, što vrijeđa sve one koji svoja saznanja iz rata, osim onih iskustvenih, crpe i iz različitih dokumenata.

Ukoliko bi oni koji podržavaju osuđene ratne zločine i aplaudiraju nacionalnim vođama kada te zlotvore nazivaju herojima pročitali samo dijelove optužnica, ili pogledali samo dio dokumenata koji dokazuju njihovu krivicu, teško da bi mogli ustvrditi da je riječ o herojima. Kako god da kvalifikuju sud koji ih je osudio, optužnice bi im pokazale da ne postoji sud koji bi ih oslobodio za počinjena nedjela. Pa čak je i sama Dodikova nedavna izjava apsurdna – on negira genocid, priznaje zločin, ali mu je Ratko Mladić heroj i onda počinje naporno mantranje kako je Haški tribunal sudio samo Srbima, kako je to politički sud, i sve ostale floskule koje čak i da su istinite, neće niti ublažiti niti prekrižiti ono što se dogodilo u Srebrenici, niti u svim dijelovima BiH u kojima je VRS počinila zločine.

Vratimo se komemorativnim praksama i obilježavanju godišnjica. U BiH je počinjeno toliko zločina, da se može ustvrditi da ne postoji dan u kojem se nije desio neki zločin. Ipak, neke komemoracije zaokupljaju više pažnje od drugih. Primjetno je da se ni na jednoj od tih komemoracija ne pojavljuju politički predstavnici onog naroda čija je vojska počinila zločin, ili se pojavljuju oni koji su odgovorni za zločine nad drugim narodom, što je potpuni apsurd, a u tim danima su najučestalije svađe na Twitteru i Facebooku. Jedni se otvoreno ismijavaju zločinima, drugi ih slave, treći označavaju cijeli jedan narod krivim i genocidnim, četvrti prozivaju one koji niti jednim svojim postom nisu obilježili godišnjicu zločina i otkud im pravo da na taj dan stavljaju neke uobičajne svakodnevne životne sadržaje ili se uopšte ne oglašavaju, iako i šutnja može biti način odavanja počasti onima koji više ne mogu da govore.

Srebrenički cvijet, simbol srebreničkog genocida se zloupotrebljava i odavno je postao pokriće za različite malverzacije i lopovluke. Dovoljno je pogledati kakvi se ljudi skrivaju iza njega, kao da se tim cvijetom žele zaštiti od optužbi za sve malverzacije koje su počinili nad živim ljudima, a ako im neko to spomene, odmah će to smatrati napadom na bošnjački nacionalni korpus. Nošenje ovog simbola pri gostovanju u TV emisijama i drugim medijima u svako doba godine je populistički čin, jer su svjesni koliko je stanovništvo elementarno i politički nepismeno i da će nošenje cvijeta odobrovoljiti publiku da odmah stane na njihovu stranu, jer oni se bore za istinu za žrtve, oni pate za ubijenim… To pokazuje na koje se sve načine koriste žrtve i da ljudima kojima nije stalo do živih ljudi, nije briga ni za mrtve. Oni su samo njihovo sredstvo.

Twitter kao leglo bolesti i neempatije

Rat za prošlost koji se vodi na Twitteru je posebno morbidan oblik društvene komunikacije, ukoliko se, naravno, to može označiti kao komunikacija. Hrpa anonimnih, poluanonimnih i javnih ličnosti svakodnevno razmjenjuju uvrede gađajući se kostima ubijenih i iz posljednjeg i Drugog svjetskog rata. Gomila morbidnih teza koja se razvlači po toj društvenoj mreži ukazuje koliko je ovakav politički sistem nakaradan i koliko vrijeđa i mrtve i žive.

Primjera radi, jedna od teza koja se u posljednje vrijeme često provlači po ovoj društvenoj mreži, a tiče se stradanja bošnjačkog naroda i rata i dolazi od twitteraša iz Republike Srpske, jeste da su se Srbi samo branili i da nisu željeli da im se ponovi Jasenovac. To bi, valjda, trebalo opravdati činjenicu da su Bošnjaci imali najviše žrtava u posljednjem ratu i da je bilo više civilnih nego vojnih žrtava. Ako neko zastupa ovakvu tezu, jasno je da ga ne interesuju ni žrtve genocida koji je počinila NDH. Odbrana žrtava Jasenovca preko leđa bošnjačkih žrtava iz posljednjeg rata je sramna i jasno je da su ti ljudi lišeni ljudskosti.

Provokacije koje dolaze od bošnačkih twitteraša usmjerene su na srpski narod kao kolektiv kojeg označavaju terminom genocidaši. To je postala česta riječ, što nam je nedavno demonstrirao i predsjednik SDA Bakir Izetbegović u jednom TV intervjuu nazvavši srpski narod genocidašima. U svom pravedničkom gnjevu zaboravljaju da je i dio njihovog naroda učestvovao u genocidu nad Jevrejima, Srbima i Romima u Drugom svjetskom ratu i da su brojni muslimanski intelektualci, kao i tadašnja ulema, podržali NDH te da, ako ćemo se voditi za ovom logikom, mogu i o sopstvenom narodu govoriti kao o genocidašima.

Filmovi o prošlosti: neka ljudi vide šta su oni nama uradili

U BiH i regionu je snimljen veliki broj filmova koji se tiču posljednjeg rata i ratnih strahota i takvi filmovi će se snimati još dugo. Recepcija tih filmova je potpuno različita u dva BiH entiteta, tako da filmovi koji nastaju u Federaciji BiH uživaju veliku popularnost u ovom entitetu, dok su u Republici Srpskoj izignorisani, kritikovani i proglašavaju se propagandom koja ne odgovara istini. Suočavanje s prošlošću putem filmske umjetnosti pokazalo se, također, kao propao projekt. Ovi filmovi, uglavnom, ne utiču na bilo kakvu promjenu svijesti kod onih koji su do tada mislili drugačije, naprotiv, čini se da dodatno cementiraju postojeće narative i kod jednih i kod drugih. Većina tih filmova je osuđena i prije njihove distribucije, ocijenjena kao laž i podvala, pa većina formira mišljenje na osnovu tih etiketiranja i prije nego ih pogleda, ako ih uopšte i pogleda. S druge strane nastupa oduševljenje i prije njihove distribucije.

Dva filma su obilježila prošlu i ovu godinu – Quo vadis, Aida? režiserke Jasmile Žbanić i Dara iz Jasenovca Predraga Antonijevića. Ne želim se ovdje baviti umjetničkom analizom ova dva filma, već je u kontekstu teme suočavanja s prošlošću bitno reći da su ova dva filma napravila rat na društvenim mrežama i pokazala da su žrtve ponovo iskorištene za međusobno razračunavanje i uvrede. Naime, na Twitteru je među srpskim twitterašima organizovana akcija da se na IMBd film Dara iz Jasenovca ocjenjuje najvišom ocjenom, a da se filmu Quo vadis, Aida? daje najniža ocjena, iako nisu pogledali niti jedan, niti drugi film, što je završilo tako što je IMBd ukinuo ocijenjivanje filma Predraga Antonijevića jer u momentu davanja ocjena još uvijek nije pušten u distribuciju.

Dakle, ljudi na rat/ove gledaju kao na utakmicu. Psovke, vrijeđanja i navijanje. Pritom su i jedni i drugi omalovažavali žrtve iz oba filma uz vikanje da će sad svijet da vidi „šta su oni nama radili“, kao da se historija uči iz filmova i kao da je taj svijet, ma šta taj termin značio, pretjerano briga za sudbine ljudi na Balkanu.

Pošto su oba filma bila kandidovana za Oskara, uvrede su se nastavile i kada je Dara ispala iz utrke, a Aida ostala, a nastavilo se i u noći dodjele Oskara i kada je objavljeno da film Jasmile Žbanić nije dobio ovu prestižnu nagradu.

Dan poslije uslijedila su likovanja, s jedne stranem i autoviktimizacijam s druge strane, jer svijet je dao Oskara nekakvim „danskim alkoholičarima“, a nije dao filmu koji se bavi genocidom, kao da je težina teme jedini kriterij za dodjelu ove nagrade.

Umjesto zaključka

Suočavanje s prošlošću se neće desiti još dugo, jer je aktuelni politički okvir nastao institucionaliziranjem nasilja, što je za posljedicu imalo zaustavljanje oružanog uskoba, ali ga je kroz konsenzualni politički okvir samo zadržalo, što vidimo i 26 godina nakon.

Takav politički sistem, zato, omogućava da „živimo nasilje“ sve ove godine, pa eventualne smjene političkih stranaka na vlasti neće niti mogu donijeti nikakav boljitak dok god funkcionišu u takvim okvirima. To se na kraju i vidjelo više puta, jer svaka od političkih stranaka deklarisala sebe kao ljevicu, centar ili desnicu, ima ama baš isti odnos kada je prošlost u pitanju. Ljevica kod nas postoji samo na papiru i niko ne želi odstupiti od populističkih mantri koje svako malo posegnu za dešavanjima iz prošlosti ako treba dobiti jeftine političke poene ili opravdati sebe za brojne malverzacije.

Aktuelni obrazovni sistem koji je proizašao iz političkog sistema - a upozorit će neki raniji francuski sociolozi na to da je obrazovanje uvijek tek samo „ideološki aparat države“ - samo je produbio podjele. Mladi se socijaliziraju u etnički podijeljenom društvu kroz etnički podijeljen obrazovni sistem u kojem je odvojenost normalnost, pa je uzaludno zazivanje starijih generacija da će mladi promijeniti svijet. Mladi uče različite historije, serviraju im se gotove istine i onesposobljava ih se da kritički i analitički promišljaju, a pojedinci koji se zalažu za promjene neće to promijeniti, uprkos njihovim zalaganjima jer je za korjenite promjene potreban novi sistem obrazovanja. Nemoguće je prevladati prošlost ako je ona postala kompenzacija za legitimaciju (post)ratnih političkih elita, koje u nedostatku bilo kakve afirmativne vizije budućnosti svoju vlast opravdavaju na isključivosti i relaciji crno ili bijelo.

Na kraju, napomenut ću još jednu veoma bitnu stvar. Svi se, navodno, zalažu za osuđivanje zločina na svim stranama; svim političkim akterima su puna usta pravde sve do momenta dok se ne procesuira neko iz njihovog nacionalnog korpusa. Tada je cijeli kolektivitet i tužitelji i advokati i sudije, izričito se tvrdi da ta osoba ništa nije počinila, pričaju o nepravdi, izjednačavanju strana, nepravednom sudu i vrlo lako prošire svoju huškačku retoriku među obični svijet, koji kada bi pitali za šta je ta osoba konkretno optužena ne bi ni imali odgovor. Nepostojanje jedinstvenog osjećaja za bilo koji politički koncept - u ovom slučaju pravde - ukazuje nam na trenutnu nemogućnost izgradnje institucija izvan etničkog ključa. Što ne znači da ih ne treba projicirati, o njima misliti i anticipirati, jer bez promjene, ne samo političkog sistema u BiH, već i kompletne ideološke i vrijedonosne paradigme društva neće niti može biti ozbiljnog suočavanja s prošlošću. Drugim riječima, suočavanje sa prošlošću, ostaje tek jedna lijepa fraza bez ikakvog sadržaja kojeg je moguće obuhvatiti, pa bi se umjesto suočavanja s prošlošću, trebalo prije suočiti sa sadašnjošću i prihvatiti realnost(i) kako bi ih se moglo mijenjati.