Od historijskog AVNOJ-a do granate u krovište – transformacija jedne zajednice

Podijeli: Autor/ka: Dino Dupanović Blog image

Bio je 26. novembar 2017. godine, kišni dan uz pokoju mokru pahulju u Bihaću, sličan kišni dan kakav je bio i 4. novembra 1952. godine, kada se u nekadašnjem Domu JNA (danas Kulturnom centru) okupilo nekoliko stotina antifašista iz cijele bivše Jugoslavije, da obilježe 26. novembar, dan kada se u Bihaću 1942. godine održalo Prvo zasjedanje AVNOJ-a. Dan kada je, kako reče jedan od starijih govornika – rođena Jugoslavija. Moram li spominjati odakle je bilo najviše gostiju? Slovenaca! Toliko ih je bilo, da je Sala Prvog zasjedanja AVNOJ-a, tridesetak metara od Doma JNA bila i suviše mala da ih sve primi.

Kad su se svi smjestili u udobne, sasvim slučajno crvene stolice, na razglasu iznad pozornice odsvirana je himna Bosne i Hercegovine, mirno, tiho, bez teksta kakva i jeste, dostojno, bez mnogo priče, a atmosfera je bila ko kad je umro Tito, najveći sin, baš onakvom kakvu Davor Sučić opjeva u jednoj svojoj pjesmi. Nakon himne, za govornicu je izišla voditeljica i najavila himnu Hej Sloveni. U isto vrijeme, gotovo istrenirano, valjda po inerciji, istovjetno, kao na vojnim paradama u Sjevernoj Koreji, ustadoše Titovi pioniri, sada već duboko zagazili u petu, šestu i sedmu deceniju života. To kolektivno, zvučno tijelo, kakvo je nastalo u momentu, bilo je slično onom iz Neretve kad Sergej Bondarčuk traži pjesmu od ranjenika, a Stole Aranđelović započinje Padaj silo i nepravdo. Od Hej Sloveni do Mi stojimo postojano kano klisurine, ja sam pohvatao tu i tamo, pokoju riječ, uostalom nisam se ni trudio. Iskoristio sam minutu i dvadeset dvije sekunde da posmatram ljude oko sebe, oca s desne strane i sve ostale. Kolektivni delirij!

U tih minut i dvadeset dvije sekunde od crescenda do decrescenda valjda su stale sve šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka njihovog života u zajedničkoj državi, kada je većina tih ljudi bila u zenitu svog socijalnog života. Neki su prvi put nakon ’95 dobili priliku da ispljunu iz sebe sve ono što ih je morilo, taj aplauz na kraju, u prijevodu je glasio – jesmo voljeli smo je, bilo nam je lijepo, rat nas je uništio, sad nam bolje nije, iako nam nacionalne politike nameću da smo se konačno skinuli okova komunizma i dobili priliku da kažemo ko smo i šta smo.

Ali da se vratim na onaj 4. novembar 1952. godine s početka teksta, kada se u Bihaću, gradiću na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine okupilo oko pedeset hiljada ljudi, da proslave prvu godišnjicu prvog oslobođenja grada 1942. godine. Kiša koja je padala ta dva kratka dana pozne jeseni, tokom proslave, kao da je podsjećala na tmurne događaje koji su se zbili tokom 1941. i 1942. godine. Međutim, Bišćani su uredili svoj grad, stajalo je u naslovu jednog lista uoči proslave. Nasuprot ružnom i kišovitom vremenu, grad je izgledao uređen, čist i umiven. Kao da je brza Una odnijela u nepovrat sve ono što je ružilo grad. Sve teškoće i stradanja koje su stoljećima okruživale grad. Kada se okupljenom stanovništvu na trgu u Bihaću obratio narodni heroj i predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Bosne i Hercegovine, Vlado Šegrt, ova slika o idealnom društvu koje je trebalo slijediti ideju bratstva i jedinstva, na moment se učinila krhkom i lomljivom. Prisjećajući se 4. novembra 1942. godine, kada je Vrhovni štab uputio naredbu za oslobođenje prvog većeg grada, odnosno Bihaća, Šegrt je pročitao dio depeše u kojoj je pisalo: Stavljeno vam je u zadatak da likvidirate neprijateljsko uporište Bihać i njegovu okolinu. Pri izvođenju vam povjerenog zadatka, vi junački borci krajiških i hrvatskih brigada morate se osjećati ponosni i srećni. Uništenjem ustaških zvjerova i razbijanjem bihaćkog garnizona nestat će još jednog zločinačkog centra. Neka naš napad na Bihać – kosturnicu nebrojenih žrtava napoji narodnim gnjevom prema tuđinu i njegovim ustaško-četničkim slugama /…/.

Istina, bio je to grad, a i dalje je, nebrojenih kosturnica, opterećen nasiljem iz prošlosti, identitetom i sjećanjem, dobar dio tih problema jedne balkanske zajednice opisao je, i što je važnije pojasnio, Max Bergholz u svojoj knjizi Nasilje kao generativna sila. Međutim, kako je taj grad, kojeg je najdraži gost posjetio pet puta u svom životu uspio da završi u paklu zvanom 1201 dan? Kako su dijelovi ovog grada amputirani i kao da više ne postoje? Da li je ovih pedeset hiljada ljudi s trga tu bilo jer su morali, ili su jednostavno krajem stoljeća porazili vlastito biće rastućim nacionalizmom i odbacilo ideju zajedništva koja je obilježila dobar dio njihovih života? Kako je zajednica muslimana, Srba i Hrvata koje je četiri godine ranije, nego je kancelar Zapadne Njemačke Willy Brandt, 7. decembra 1970. godine, kleknuo pred Spomenikom junacima Varšavskog geta i zatražio oprost za zločine počinjene za vrijeme nacističke vlasti, zajednički započela projekat gradnje najvećeg spomen kompleksa u ovom dijelu Bosne i Hercegovine na Garavicama gdje su najvećim dijelom ubijeni Srbi, Jevreji, Romi, muslimani i Hrvati komunisti? Kako je poruka Bogdana Bogdanovića, autora spomenika, Život je jači od smrti, pravda je jača od zločina, ljubav je jača od mržnje, izbrisana iz kolektivne memorije ove zajednice?

Zajednički napori za izgradnju spomenika na Garavicama koji je posvećen svim žrtvama fašističkog terora ovog kraja, iako su na tom mjestu dominantno ubijani Srbi od strane ustaša dominantno muslimana, koncem 1980-ih godina u potpunosti su zaboravljeni. Sjećanje na vjerovatno najtamniji dio prošlosti ovog grada doživjelo je naglu transformaciju i ušlo u svoj posljednji stadij - kulturu otkazivanja (cancel culture), a kao posljedica naglog izrastanja i uspona nacionalizma i izraženih nacionalnih homogenizacija. Ovaj spomenik, kojeg je projektovao Bogdan Bogdanović i zamislio ga kao spomenik kojem će se ljudi diviti, rado vraćati i koji ne bi trebao izazivati jezu kod posjetioca, početkom 1990-ih godina postat će mjesto susreta najistaknutijih predstavnika srpskog nacionalizma tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na prvom parastosu koji se trebao održati na Garavicama pozvani su Radovan Karadžić i Biljana Plavšić, ispostaviće se kasnije – presuđeni ratni zločinci iz Haaga. Čini se kako je tih 1990-ih godina, živuće društvo kao nositelj pamćenja, koje je u permanentnoj evoluciji, otvoreno za dijalektiku sjećanja i zaboravljanja, otvoreno za manipulaciju i prisvajanje, bilo, kako to Pierre Nora kaže: uspavano i podložno tome da se periodično budi, odnosno ono se već uveliko probudilo.

Međutim, za razliku od ranijih nacionalističkih ispada pretežno u ruralnim sredinama, ti ispadi sada su postali otvoreni i to dominantno u urbanim sredinama. A probudili su ga nacionalisti, čije se vizije nisu uklapale u viziju društva zamišljenog da dijeli isti životni prostor i socijalne kontakte. S druge strane grada, u selu Orašac gdje je u septembru 1941. godine počinjen zločin nad muslimanima od strane Ustanika, dominantno Srba, prvi put je klanjana dženaza ubijenim muslimanima koji čak nisu niti imali svog spomenika, iako je u istom selu zvanična vlast sagradila nekoliko spomenika posvećenim komunistima poginulim tokom rata, kao što je onaj posvećen Mariji Bursać. Mada je bilo pokušaja pomirenja i od nekih nacionalnih stranaka, npr. kada je organizacija SDA Bihać u gradiću Kulen Vakufu položila cvijeće na spomenike Srba i muslimana ubijenih tokom Drugog svjetskog rata, ipak se čini da su razlike u ovoj zajednici bile suviše ukorijenjene.

Rješavanje kvadrature kruga, koje je bilo namijenjeno lokalnom SABNOR-u koji je osudio djelovanje, isto tako haških osuđenika, Vojislava Šešelja, Vuka Draškovića i Franje Tuđmana, bilo je uzaludno. Čini se kako je Draškovićev govor u Pritoci, selu pokraj Bihaća, bio mnogo primamljiviji većini, govor o tome kako je Tito nanio više zla Srbima nego Turci za 500 godina i kako Srbi nemaju pravo da grade novu crkvu u Pritoci, iako se u to vrijeme gradila pravoslavna crkva u gradu, u mnogome podsjećaju na današnje priče o bespravno izgrađenim džamijama i crkvama. Bogomolje su uvijek u modi! I zaista, Drašković nije imao pravo. Iste godine u Bosanskoj Krupi, gradiću blizu Bihaća, Srbi i muslimani zajednički su obnovili pravoslavnu crkvu porušenu 1941. godine. Međutim, ovaj događaj ponovno je iskorišten od strane nacionalista. Na osvećenju crkve pojavila se Biljana Plavšić koja se prisutnima obratila prilikom posjete jednom stratišu u blizi grada na kojem su ubijani Srbi. Tog dana, druga, među muslimanima dominantna nacionalna SDA stranka, sahranila je vjerovatno najvećeg pisca iz Bihaćke krajine – Branka Ćopića. Brančilo, koji je znatan dio svog stvaralačkog života posvetio mjestu gdje je rođen (selo Hašani blizu Bosanske Krupe), Bihaću gdje je išao u školu i kojem je posvetio svoje čuvene Magareće godine, ostao je tog dana pokriven, njegove oči zurile su u platno s unutrašnje strane. Spomenik koji mu je trebao biti otvoren tog dana postao je žrtva SDA stranke, koja ga nije željela u Bosanskoj Krupi, članovi te stranke, bez obzira što su muslimani znatnim dijelom obnovili pravoslavnu crkvu, nisu se pojavili tog dana. Taj zamršeni splet događanja, nastao kao rezultat naslijeđa iz socijalizma, nije bio samo rezultat djelovanja nacionalističkih stranaka. One, nacionalne stranke, samo su iskoristile grešku komunista, koji tokom ranijih godina nisu dozvoljavali uveliko pričati o međusobnim ubijanjima Srba, muslimana i Hrvata ili su s druge strane podizali spomenike samo jednoj etničkoj skupini. Time su dali povoda nacionalnim strankama, da ožive latentno sjećanje kod svojih nacionalnih skupina i snažno ga iskoriste protiv komunista i drugih oponentnih etničkih zajednice. Bilo je kasno!

Nastupilo je vrijeme mlade demokratije, u kojem su etničke zajednice potpomognute nacionalnim strankama iskazale svu svoju surovost koja im je bila ograničena u decenijama jednoumlja. Njihova zajednička prošlost, koja ih je upućivala jedne na druge, u kojoj su ostvarivali socijalne kontakte i razvijali svoju životnu zajednicu, bila je zaboravljena. Kako je napisala jedna novinarka lokalnog lista Krajina, svi su se prema onom ranijem periodu zajedničke prošlosti odnosili kao da su u to vrijeme bolovali od sifilisa – pa sad niko o njemu ne želi pričati, to zajedničko provedeno vrijeme kao da nije postojalo. Uostalom, ovaj fenomen vezan za dinamiku kolektivnog zaboravljanja, pojednostavio je Frensis Bekon upečatljivom metaforom, koja glasi: Ko odnese svjetlost u ćošak, zatamniće ostatak prostorije. Taj zamračeni ostatak prostorije je pao u toliku tminu da je odbačena i najveća vrijednost ovog grada iz Drugog svjetskog rata – antifašizma.

Ti svečani novembarski dani u Bihaću koji su obilježavani iz godine u godinu, postali su toliko bijedni početkom 1990-ih godina, da je čak mučno gledati novinske izvještaje u kojima se izvještavalo o godišnjicama oslobođenja grada i Prvog zasjedanja AVNOJ-a iz Drugog svjetskog rata. Tako je 1991. godine, ovaj mjesec prošao u znaku jadne izložbe koju je posjetilo tek nekoliko desetina stanovnika ovog grada. Promjena imena Titovog Drvara u Drvar, česte provale u Muzej AVNOJ-a, krađa nacističkih šljemova iz muzeja u Drvaru i ne održavanje Ćopićevih dana prvi put nakon petnaest godina guralo je ovo društvo u nepovratni sukob.

Kada je SDS Bihać krajem decembra 1991. godine proglasio Srpsku opštinu Bihać i tako amputirao jedan dio grada, ušlo se u vrijeme koje je po svojoj razornosti i zlu podsjećalo na 1941. i 1942. godinu. Ovaj grad umirao je 1201 dan, a nije umro. Tragovi tog zla koji su obasipali ovaj grad ostavili su brojne ožiljke, ali jedna rana je jako boljela. Muzej AVNOJ-a je granatiran! Mjesto sa kojeg su Srbi, muslimani i Hrvati zajednički poslali svoj antifašistički stav, sada je bilo u plamenu. Rađao se neki novi fašizam, koji čini se živi i danas. Nepoznata je sudbina onih ljudi s početka priče tih ratnih devedesetih godina. Vjerovatno da je svako od njih umirao i rađao se svaki dan tih devedesetih, a da nije mogao umrijeti. Tog dana, kada su svi zajednički pjevali u Domu JNA, njihova zajednička prošlost i socijalni kontakti oživjeli su na minut i dvadeset i dvije sekunde. Kratko, ali su oživjeli do neke nove okrugle godišnjice.

Danas, na drugom kraju grada, remek djelo Bogdana Bogdanovića, Spomen park Garavice, amputirani su dio grada. Za Muslimane koji su velikim dijelom učestvovali u izgradnji ovog spomenika, odricanjem dijela plate, ovaj spomenik postao je mjesto gdje mladi vode ljubav, kao i na velikom broju spomen kompleksa širom bivše Jugoslavije. Ne treba zaboraviti niti činjenicu da je ovaj spomen kompleks uspio preživjeti rat, s obzirom da je znatan broj sličnih spomenika miniran i uništen tokom ratnih sukoba 1990-ih godina. Međutim, vlaga koja jede ovaj spomen kompleks, s obzirom da je kamen bihacit podložan istoj, ukazuje da je ovdašnje društvo na tragu dinamike kolektivnog zaboravljanja šta fašizam može uraditi jednom društvu. Rat 1990-ih i žrtve koje je on prouzrokovao, za Muslimane ovog grada mnogo je važniji, što ukazuje i čisto u mramoru blještavo šehidsko mezarje koje se nalazi svega stotinjak metara od Spomen kompleksa Garavice. Međutim, Garavice i danas služe pojedincima za iskaljivanjem, valjda bijesa, ili mržnje prema onom drugom što sugeriraju iscrtani grafiti na majkama koje oplakuju svoje žrtve. I to ne bilo kakvi grafiti već uglavnom oni koji sugeriraju podršku dominantnoj nacionalnoj stranci, sada Bošnjaka, i idejama koje stranka zagovara. S druge strane, Srbi koji su napustili ovaj grad 1990-ih godina i osnovali ranije pomenutu Srpsku opštinu Bihać, “ koja je prestala postojati okončanjem rata 1995. godine, na Garavice dolaze samo kako bi se prisjetili svojih žrtava iz 1941 i 1942. godine. Dinamika njihovog sjećanja na vlastite žrtve, intenzivnija je nego ikad prije. Toliko intenzivna da su tokom održavanja History Festa 2019. godine banjalučki historičari zamjerili nekim svojim kolegama historičarima što se interesuju za, kako su naveli, istoriju koja se najdirektnije bavi istorijom srpskog naroda u BiH. Pri tom, navodeći i autora ovog teksta koji je u sklopu doktorske radionice izlagao temu Bihaćka krajina 1941-1942. u kulturi sjećanja – zločini na Garavicama 1942. u funkciji nacionalne homogenizacije krajem 1980-ih godina. Naravno, niti jednoj zajednici ne treba, odnosno ne možemo braniti prisjećanje na vlastite žrtve, ali njihovo sjećanje mora postati predmetom interesovanje historičara ukoliko je ispolitizirano.

Četvrt vijeka od prestanka ratnih sukoba u ovom gradu, njegova nekad multietnička zajednica u postpunosti je razorena. Lonac koji je kipio, kako se to pokazalo 1992. godine, na kraju je proključao i u nepovrat odnio sve vrijednosti ove zajednice. Suživot, iako sam blizak Sidranovom tretiranju ovog pojma, tolerancija, antifašizam, vrijednosti komšiluka nepovratno su uništeni. Nekadašnja mjesta sjećanja koja su zajednički osmišljavana, financirana i posjećivana danas posjećuju samo oni ljudi kao s početka ove priče, ili oni kao s kraja ove priče, oni koji homogeniziraju nacionalnu zajednicu na mjestima sjećanja na 1941. i 1942. godinu.

Kolumne

Pogledaj sve

Bulevar Svetog Petra Cetinjskog 96 III / 6

81000 Podgorica, Crna Gora

Telefon: +382 20 225 479

Fax: +382 20 228 499

Email: info@cgo.cce.org
Korisni materijali i novosti u vašem sandučetu!