Aveti prošlosti i totalitarni diskurs sadašnjosti: iluzije suočavanja s prošlošću

Mitovi nisu tek naivne priče u koje ljudi vjeruju. Iz današnje perspektive činjenica da su Grci vjerovali u svoje mitove i božanstva, njih najmanje 12, zvuči nestvarno i nerealno. To ne mijenja stvar: Grci su zaista vjerovali u svoje mitove. Da s mitovima nije lako raskrstiti dokazuje i naše vrijeme koje još uvijek živi u iluziji i vjeruje u kosovski mit, ili u mit o stoljeću sedmom, ili u mit o islamu u Bosni prije dolaska Osmanskog carstva, ili u mit da su ustaše i četnici bili good guys a ne sluge i kolaboratori okupacijskih sila, i na koncu u mit o „suočavanju s prošlošću“ (njemački Vergangenheitsbewältigung).

Već sama činjenica da se ne možemo „dogovoriti“ i „suočiti“ sa prirodom i ulogom ustaškog i četničkog pokreta, ili o tome da je Jasenovac bio najveći među koncentracijskim logorima na području današnje Republike Hrvatske ili da je u Srebrenici izvršen genocid, govori nam da suočavanje s prošlošću nije stvar dobre volje, htijenja ili želje, nego cinična pozicija u kojoj je, kako je Slavoj Žižek to davno definirao - „cinični subjekt svjestan distance između ideološke maske i društvene stvarnosti, ali on i dalje insistira na maski.“ Problem se sastoji u tome, kako Žižek na jednom drugom mjestu kaže govoreći o detektivskom romanu , što smo završili u novoj formi ideologije gdje na maski insistira status quo koji je uvjeren da se nakon skidanja maski događa neizbježno suočenje se sa prljavom, poganom, korumpiranom, poludjelom nacionalističkom svjetinom obuzetom mržnjom od koje će nas spasiti čari civilnog društva, kao da već ono samo po sebi nije Urideologija.

Stoga, pitanje nije kako se suočiti sa prošlošću, nego kako se suočiti sa činjenicom da mnogi još uvijek vjeruju u suočavanje s prošlošću? Okrenuti ka Europi i „uzoritim“ suočenjima s prošlošću, mnogi su naivno vjerovali da je takvo što moguće, sve dok im se iz Europe nije počela vraćati slika u kojoj su prepoznali sve ono što im je bilo ne tuđe i strano, nego domaće i vlastito. Danas, više nego ikada, jasno je ili bi moralo biti, da se s prošlošću ne može suočiti, da nema recepta za suočenje, da nema suočenja u nekom direktnom, pozitivističkom, objektivnom i linearnom smislu. Pitanje pamćenja i sjećanja zanimljivo je upravo u kontekstu nepostojanja suočenja s prošlošću. Iz perspektive sadašnjosti, prošlost je poprište sukoba u kojemu se u svim republikama nekadašnje Jugoslavije sjećanje na borbu zamijenilo borbom za sjećanje. Na prostoru na kojem su počinjeni višestruki stravični zločini, genocidi (nad Jevrejima, Romima, Srbima i Bošnjacima) sjećanje i pamćenje je, kao što to uvijek biva, neodvojivo od politike. U tom smislu, „suočenje“ ili suočavanje sa prošlošću nije moguće jer se insistira na ideologiji viktimizacije i traume u kojoj su živi subjekti pretvoreni u izgubljene i pasivne objekte, konzumente i proizvođače sjećanja nametnutog kroz svakodnevno umiranje i ponovno proživljavanje smrti, kroz pretpostavljanje i nametanje „objektivnog cinizma“ institucija i civilnog društva.

Ne treba zaboraviti da smo na 200 godišnjicu Francuske revolucije, u osvit jugoslavenskog rata i ujedinjenja najprije Njemačke, a potom i Europe u pravom smislu te riječi, prispjeli u trenutku kada je, premda ne nužna, ali očigledna tendencija vremena, s jedne strane, bila rastakanje komunističkih federacija, a s druge kada je historijski revizionizam bio mainstream - posvuda. Stoga je zanimljivo posmatrati kako se diskurs EU mijenjao u odnosu na jugoslavenski prostor: početkom 1990-ih govorilo se o Istočnoj Europi en bloc, da bi potom naš prostor postao dijelom jugo-istočne Europe, i da bismo na koncu postali državama Zapadnog Balkana. Od Istoka smo u dvadesetak godina došli do Zapada, čime je u potpunosti ogoljen ideološki leitmotiv europeizacije čiji se telos i univerzalnost mogu ozbiljiti samo na Zapadu. Iz pozicije takve teleologije nametnut nam je i okvir kulture pamćenja i „suočavanja s prošlošću“ koji je više veze imao sa odnosima, problemima i viđenjima, pa i samopercepcijom zapadne Europe, nego što je imao veze sa našim prostorom i događajima koji su ga obilježili. Teorija dva totalitarizma tu je poslužila kao garant hegemonije liberalne demokracije gdje se svaka kritika upućena liberalnim demokracijama s lijeva a priori ušutkivala i proglašavala za „blizanca fašističke i desničarske diktature“, te je umjesto da nas potakne na mišljenje o historijskoj stvarnosti pred nama „ova teorija tu bila kako bi nas lišila mišljenja, štoviše kako bi nas aktivno spriječila da mislimo.“

Bila je to operacija kojom se nakon 1989.godine, Zapad imao razlikovati od Istoka, demokracija od onog dijela svijeta koji je kulturno, zbog svog nedostatnog razvoja, bio takoreći kulturološki predodređen za komunizam. A komunizam se ne oprašta. I u tome se sastoji „krivica“ kojom smo svi trajno obilježeni, koje se možda možemo „riješiti“ samo ukoliko bespogovorno pristanemo na sve što diskursi europeizacije od nas zahtijevaju. To se u najkraćem sastoji u prihvaćanju teorije dva totalitarizma, odnosno odricanju i poricanju naše vlastite historije, pa samim tim i mogućnosti da sami razumijemo našu vlastitu historiju i njene prelomne trenutke.

Između prošlosti i budućnosti: sadašnjost i perspektiva partizanstva

Kada je krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina Jacques Le Goff (koji će nakon 1989. biti protiv komunizma, ali ne i marksizma, što ga je, ironično, smještalo na ljevicu francuske intelektualne scene) u eseju naslovljenom „Prošlost/sadašnjost“, koji otvara njegovu knjigu „Historija i pamćenje“ , problematizirao odnos tj. neuralgičnu točku svake metodologije historiografije, naime odnos prošlosti i sadašnjosti, zaključio je da nam treba „istinska suvremena historija, historija sadašnjosti. Historija koja neće pretpostavljati da postoji samo historija prošlosti, gdje se završava u „jednoj historiji“ koja počiva na jasnom rezu između prošlosti i sadašnjosti.“ Duboko uvjerena da ovakav rez niti je moguć niti je u teoriji uputan, valjalo bi raščiniti nekoliko stvari kako bismo umaknuli perspektivi koja je prethodna tri desetljeća historiju pisala krećući upravo i isključivo od događaja rata, te sukladno tome polazila od zahtjeva da se „suočimo sa prošlošću“, zaboravljajući da takvo što ne postoji.

Trideset godina od disolucije Jugoslavije i izbijanja rata ne samo da predstavljaju priliku nego i otvaraju mogućnost da se o svemu onome što se dogodilo progovori iz perspektive koja bi istovremeno pokušala objasniti i prošlost uzimajući u obzir kontradikcije umjesto da se u prošlosti traži potvrda njene čas demonske čas anđeoske naravi. Tek tada ćemo historiju moći sagledati kao historiju sadašnjosti.

Zbog toga je važno uvijek imati na umu da historijski govoreći ni historiografija ne isključuje perspektivu partizanstva. Ona je nužna za napredovanje humanističkih i društvenih znanosti, kako to sjajno pokazuje Eric Hobsbawm u svome eseju istoimenog naziva. Kritizirajući krajnji subjektivizam partizanstva znanosti u staljinističkom periodu (ali i drugdje, te stoga za to se ne može optužiti samo marksiste), Hobsbawm pokazuje da su znanosti (i prirodne i društvene i humanističke) dobrim dijelom počivale na „potpunoj podudarnosti političkih i znanstvenih iskaza (…), što je značilo superiornost političkog autoriteta (po definiciji repozitorija znanosti) nad tvrdnjama znanosti.“ Ne moramo ići daleko da vidimo kako se isti ovaj proces, gotovo preslikan, dogodio i na našim prostorima, sve dok su dežurni državni „znanstvenici“, ljudi od povjerenja, na sva usta pričali o „dva totalitarizma“ i oslobođenju od komunističke tamnice naroda.

Krajnji subjektivizam partizanstva, koji Hobsbawm eliminira, kod nas je postao mainstream društvenih i humanističkih znanosti kojeg bez iznimke ponavljaju svi nacionalisti na svim stranama, jer u konačnici se znanstvena istina mora podudarati za zahtjevima političkog autoriteta. Njima se pridružuju i liberali, čija je pozicija, baš zato jer je suprotna (mit o apsolutnoj neovisnosti znanstvenika, krajnje objektivnom sjećanju, istini do koje dolazimo dijalogom i borbom između dvije strane) komplementarna nacionalističkoj perspektivi. Dok se ovi prvi, vođeni revizionizmom bore za npr. rehabilitaciju, tvrdeći da se time čini historijska pravda i da je to kultura pamćenja nacije i otadžbine ili domovine, ovi drugi tvrde da je potrebno „suočenje s prošlošću“, te da će se revizionizam i rehabilitacijske tendencije sami od sebe urušiti ako i kada se uistinu i objektivno suočimo s prošlošću te uspostavimo pravo, istinsko i objektivno (kolektivno) sjećanje jednom za svagda ustvrdivši „kako je doista bilo“. Jedni se pojavljuju kao odraz u ogledalu drugih.

Šta nam preostaje kada ove naizgled suprotstavljene, a u stvarnosti međusobno komplementarne strane eliminiramo? Zbog čega Hobsbawm i dalje insistira na perspektivi partizanstva i kakva je to perspektiva? Prije svega, riječ je o perspektivi koja unaprjeđuje znanost postavljajući pitanja koja u danom trenutku ostatak znanstvene zajednice zbog političkih, ideoloških i drugih motiva statusa quo odbija sagledati i/ili uzeti u razmatranje. Drugo, riječ je o perspektivi koja se ne dodvorava politici niti ju uzima kao posljednju riječ. Upravo suprotno, ne bježeći od toga da je sama politična dovodi ju u pitanje. Političko partizanstvo, prema Hobsbawmu, jedina je prilika da se društvene, a posebno humanističke znanosti, spase i otvore perspektive koje ne bi završavale u vlastitoj samodostatnosti i auto-teleologiji, skolasticizmu i perspektivi koja gleda isključivo okrenuta prema svojoj unutrašnjosti. Nadovezujući se na jedan drugi, jednako važan njegov esej („Sadašnjost kao historija: pisati historiju svog vlastitog vremena“), koji otvara duhovitom dosjetkom u kojoj je sadržano ne zrno, nego možda uopće istina historiografije koja kaže „rečeno je da je sva historija suvremena historija u otmjenoj haljini“ – perspektiva partizanstva omogućava upravo historiju kao historiju sadašnjosti. Prošlost se uvijek piše iz sadašnjosti.

Sva historija doista na neki način jeste historija sadašnjosti jer se historija uvijek piše iz nekog sada kojim smo određeni i koje nas određuje: ideološki, intelektualno, politički i metodološki. Ne postoji vanideološka pozicija koja bi historičare „zaštitila“ od vremena u kojem se nalaze, žive i djeluju. Hegelovski govoreći, ako bismo morali podvući jednu bitnu razliku između historije i filozofije, ona bi se ticala pojma istine. Historija se bavi onim što se dogodilo i što je kontingentno, filozofija se bavi istinom, historija se bavi onim što je promjenjivo, filozofija onim što je stabilno - utoliko je perspektiva partizanstva još važnija i za jedne i za druge.

Historija kao znanstvena disciplina i misao je, kako nas uči i veliki Marc Bloch, sâma historijski uslovljena, proizvedena i podložna historijskim promjenama. Drugim riječima, društveni i socijalni uvjeti i stupanj razvoja određuju način i stupanj razvoja historijske znanosti (kao uostalom i prirodnih znanosti). Od društvene determinacije se ne može pobjeći, premda se na nju ne može svoditi sve. Baš kao što historija ne može pobjeći od drugog pojma koji je gotovo istovjetan s njom, ali koji se s njom, kako nas podsjeća Bloch, nikada ne može izjednačiti: sjećanje i pamćenje. Problem je, međutim, što se i historijsko sjećanje i pamćenje jednako tako pišu ili upisuju u prošlost iz sadašnjosti. Sadašnjost tako, mogli bismo reći, postaje historijskim problemom par excellence.

U ovom smislu Hobsbawm govori o izmišljanju tradicije kao skupu „praksi kojima vladaju otvoreno ili prešutno prihvaćena pravila i rituali simboličke prirode, koji nastoje usaditi određene vrijednosti ili norme ponašanja ponavljanjem, koje automatski implicira kontinuitet s prošlošću.“ Utoliko se izmišljanje tradicije, kako nas podsjeća Hobsbawm, češće ili više ili prije događa tamo gdje se događaju velike i brze transformacije društva, pri čemu se do neprepoznatljivosti mijenjaju društveni elementi i vrijednosti koje je prethodna tradicija ujedinjavala ili držala na okupu. Sve ono što je uslijedilo nakon 1990-ih na našim prostorima upravo je otvorilo put jednom takvom izmišljanju tradicije u kojoj se sadašnjost vezala uz imaginarnu prošlost koja je postala stvarnošću premda se nikada nije dogodila.

U našem slučaju, ZAVNOBiH postaje vijeće nacionalnog oslobođenja nacija onako kako se izmišljaju i doživljavaju nakon 1990-te. Isto vrijedi za Srbiju i Hrvatsku, gdje se sve što je imalo predznak KPJ utopilo u nove nacionalne narative u kojima su antifašizam i NOR utopljeni u narative o oslobođenju hrvatske, srpske i bošnjačke nacije, četničko kolo na spomeniku na Kozari, (jedno od mnogih) negiranje indijske multinacionalne korporacije Arcelor Mittala da je Omarska bila logor i odbijanje da se žrtvama stradalim u tom logoru podigne spomenik ili spomen ploča, sve dok se ruda u formi kapitala natopljena krvlju i zločinom izvozi, ili negiranje prirode logora u Jasenovcu ili današnja četnička okupljanja u Srebrenici i Istočnoj Bosni. Na taj način, iz logike dva totalitarizma, izmišljanje tradicije dovelo je do toga da je prošlost, koja se jeste dogodila, zamijenjena za fikciju u kojoj je ovaj rat postao nastavak onog rata. Historija je u oba slučaja poslužila kao legitimacijski faktor koji istovremeno za jedne omogućava dok za druge onemogućava društvenu koheziju.

Utoliko je sav problem kada govorimo o tzv. suočavanju sa prošlošću vezan uz sadašnjost. Prošlost ne možemo promijeniti, ali načine na koje je vidimo, doživljavamo i o njoj mislimo možemo transformirati samo i isključivo transformacijom sadašnjosti. Pitanje historije kao historije sadašnjosti ujedno je pitanje prošlosti i budućnosti.

Suočavanje s kojom i čijom prošlošću?

Pa koja je to i kakva je naša sadašnjost? S jedne strane, historijska nauka, ili bolje rečeno historiografija, pokušava dati odgovore na ova pitanja odmičući od događaja, vraćajući se na arhivske dokumente i zapise svega što se unutar Saveza komunista (SK) dogodilo nakon Titove smrti, pomalo naivno vjerujući da će tamo pronaći odgovore, ignorirajući dugotrajne socijalne ekonomske i nacionalne probleme vezane upravo uz jugoslavensku tržišnu integraciju. S druge strane, ima i onih koji još uvijek vjeruju da se historija može tribunalizirati, te da će sudske presude i juridički fakti doprinijeti u „suočavanju s prošlošću“.

Tribunalizacijska logika je binarna i individualizira historijsko iskustvo. Historija nikada nije binarna te u onom smislu u kojem se bavi kontingentnim čiju sintezu treba ponuditi, po svojoj logici ne može individualizirati historijsko iskustvo. To, naravno, ne znači da ga zanemaruje.

Analogija između juridičkog i historijskog fundamentalno je progrešna. Najprije zbog činjenice da se pravo bavi pojedincima, dok historičari u obzir uzimaju i pojedince i grupe i institucije nad kojima nemaju nikakvu juridičku odnosno kaznenu vlast. Marc Bloch je odbio tribunalizaciju historije kazavši kako to ne samo da potiče fokus na velike pojedince umjesto na kolektivne strukture, nego da iz logike tribunalizacije proističe moralizatorski tretman ovih „velikih“ pojedinaca. Drugi razlog zbog kojeg je analogija pravne i historijske istine pogrešna vezan je uz pitanje statusa dokaza. U pravu i historiji dokaz ima potpuno drukčiji istinosni karakter. U pravu se vodi proces u kojem se optužba dokazuje ili opovrgava, dok je pitanje historije pitanje totaliteta gdje se presuda ili oslobađanje nikada ne mogu zamijeniti ili pobrkati sa historijskim objašnjenjem događaja ili procesa. Pravna presuda nije i ne može biti „suočavanje“ s prošlošću. Stoga, pitanje historijskog pamćenja i sjećanje nije samo kompleksno historijsko, nego i logičko i metodološko pitanje koje nije rješivo presudom.

Sadašnjost u kojoj živimo o Jugoslaviji, pa onda posljedično i o događajima nakon 1989. godine, već tri desetljeća govori u paru tranzicija-tranzicijska pravda, kojim se sugerira ne samo dvostruki nego trostruki izlazak na slobodu: tržišta, pravde (koja sugerira ulazak u europsku obitelj) i ideologije u kojima ćemo biti jednako „suočeni“ s ovom i onom prošlošću, oslobođenju od prve i duhova druge, tj. 1990-ih, boreći se zdušno protiv antifašizma, kako je to bivši sarajevski gradonačelnik nekoliko puta ponovio, aludirajući na Drugi svjetski rat, a misleći na valjda na ovaj?

Nacionalistički diskurs tranzicijske pravde tako prisvaja antifašizam tvrdeći da je borba jugoslavenskih partizana, komunista i komunistkinja protiv višestruke naci-fašističke okupacije i kolaboracije borba za nacionalno oslobođenje nacionalnih država nakon 1989. čiji je logičan ishod rat devedesetih.

O „vječnoj sadašnjosti“ nacionalističkog prisvajanja borbe jugoslavenskih partizana govori se i u kontekstu nacionalističkih državotvornih ideologija i u kontekstu historijskog revizionizma i rehabilitacije, čime se pokazuje njihov međusobni odnos. U oba slučaja zaboravlja se reći da revizionizam za cilj prvenstveno ima upravo brisanje i potiranje klasnog i socijalnog karaktera borbe KPJ. Dakle, rehabilitacija i revizionizam u ovom smislu nisu drugo ili strano novih nacionalnih zajednica, nego njihov konstitutivni i legitimacijski element koji je komplementaran - baš zato jer je naizgled suprotan - sa ideologijom europeizacije koju svi, makar nominalno, zagovaraju.

S druge strane, sadašnjost koju živimo pristojni građanski liberalno-demokratski status quo europske hegemonije, antifašizam ispražnjava od historijskog uvida u kontradikcije, čime se ispostavlja kao drugi antagonist antifašizma, njegov aktivni protivnik, instanca koja mišljenje onemogućava pod pritiskom totalitarizma lišavajući nas našeg historijskog iskustva antifašizma uopće. U ovoj koncepciji telos Europe se postvaruje samo našim postajanjem Zapadom. Mogli bismo ironično parafrazirati Simone de Beauvoir i reći: Zapadom se ne rađa, Zapadom se postaje. Zato se liberalno-demokratska hegemonija na svaku kritiku poretka koji jeste oglašava spuštajući tapiju totalitarizma na sve one koji mu kritiku upućuju, odričući legitimitet borbama u sadašnjici. Ono što povezuje perverziju nacionalističkog prisvajanja antifašizma i njegovu liberalno-demokratsku inačicu isti je označitelj: komunizam „zbrisan kao vanjska granica demokratskog svijeta, djeluje iznutra kao nevidljiva sila ograničavanja moći kapitalizma koja histerizira rođene demokrate.“

Utoliko se diskursi radikalne desnice i revizionizma - koji počinju cvjetati upravo simultano sa padom Berlinskog zida, te utoliko nismo bili iznimka - danas ispostavljaju kao strukturna nužnost liberalno-demokratskog statusa quo, a u biti kapitalističke hegemonije u postsocijalističkom i posthladnoratovskom svijetu.

Sadašnjost koju živimo jeste ona u kojoj smo pretvoreni u „periferna sopstva“ , u subjekte lišene historijskog subjektiviteta i objektiviteta, koji u vječnom prezentu tranzicije i tranzicijske pravde nakon što je njen mehanizam „ugašen“, čekaju „suočenje“ sa istinom i tržištem koje ne dolazi, ali čiji smo dio i u čije se tokove integriramo već više od 60 godina; živimo periferiju periferije globalnih ekonomskih i političkih odnosa moći; društvenu regresija u odnosu na modernizaciju koje je otvorilo jugoslavensko iskustvo. Budućnost devedesetih čiju sadašnjost živimo, danas to vidimo, bila je povratak u prošlost unatoč obećanju budućnosti u kojoj ćemo biti sigurni od -izama. Kako je rekao mađarski filozof Gáspár Miklós Tamás: „nije bilo potrebno niti razmišljanje niti mašta, ono što se tražilo bila je tradicija, prilagodljivost i staloženost. Ovo stajalište se najzad pokazalo pobjedonosnim - rezultati su obeshrabrujući.“

Zato mi sami o historijskom pamćenju i sjećanju ne bismo smjeli govoriti uvijek iznova ponavljajući totalitarne trope kojima se Jugoslavija, a onda posljedično i sve što se dogodilo nakon disolucije, svodi na posljedice totalitarne države, institucija i vladavine.

Pitanje koje još uvijek čeka da ga se postavi u javnom diskursu i jedna od mnogih priča koja tek čeka svoje uobličenje jeste: „šta se desi kada ekonomsko i socijalno obećanje države postane privatizirano kao i sve drugo, kada se redistribuira kroz van-državne institucije u nastajanju i formalne i neformalne ekonomije?“

U bosanskohercegovačkom kontekstu ovo pitanje zadobija dimenziju drugačiju od one u Srbiji ili Hrvatskoj. U zemlji u kojoj se trguje prošlošću, kostima, fabrikama, šumama, rijekama i živim životima zarad interesa nekolicine predstavnika nacionalnih zajednicâ i ubiranja političkih poena na periferiji periferije nacionalne države i divlje tržišne ekonomije, pitanje je kako i čiju sadašnjost živimo? Na čije respiratore su bili priključeni posljednji izdisaji naših sugrađana?

Sa prošlošću se ne može suočiti na način na koji nam ideologija suočavanja to nameće. Sve što možemo jeste raditi na transformaciji sadašnjosti kako bismo prošlost razumjeli. Ako je sadašnjost rezultat, kontingentni naravno, ali rezultat kontradikcija i dugih trajanja hladnoratovske prošlosti, onda je pitanje koje neizbježno moramo postaviti: zašto se prethodnih trideset godina kontingentni rezultat (pret)postavljao iz jednako tako kontingentnog ishodišta?