Bolesni od prošlosti - evropsko pomirenje

Vili Brant, jedna od najznačajnijih ličnosti savremene Evrope, nakon čuvenog poklonjenja žrtvama njemačkog nacizma u varšavskom getu, objašnjavao je, da je učinio jedinu moguću stvar koju čovjek treba da uradi kada se suoči sa stravičnim zločinima počinjenim u njegovo i ime njegove nacije. Tvrdio je da su riječi u takvom trenutku suvišne i da ne mogu ništa objasniti u takvoj vrsti suočavanja. Zbog toga je i slika na kojoj njemački kancelar pada na koljena i traži oprost, postala simbol posljeratnog pomirenja u Evropi, a poruke Branta najbolji putokaz kako treba da izgleda suštinsko suočavanje sa prošlošću.

Veličinu i značaj ovog čina dodatno osnažuje činjenica da u trenutku, u kojem Brant na koljenima traži oprost za zločine počinjene u ime njegovog naroda, više od polovine Njemaca smatra da je takav način izvinjenja nepotreban i štetan. Njemački kancelar nije kalkulisao, hrabro i bez zadrške se poklonio žrtvama, ali je tim činom istovremeno i otvorio prostor da Njemačka postane lider savremene Evrope, i da neprijatelje koje je imala na svojim granicama, zamijeni saveznicima sa kojima će graditi novu Evropu.

Posljednji pokušaji političkog spektra crnogorskog društva, da kroz parlamentarne deklaracije, svedene, simplifikovane i opšte osude, problematizuje događaje i zločine iz prve polovine 90-ih, još jednom nas podsjeća na svu složenost procesa suočavanja sa prošlošću.

Ispostavilo se, da ni skoro 30 godina nije dovoljno za realno sagledavanje onoga što se dešavalo u prvoj polovini 90-ih. Ne samo da jedan značajan broj građana ne razumije važnost suočavanja sa prošlošću, već to ne razumiju ni predstavnici političkih elita.

Tako smo, skoro tri decenije nakon traumatičnog nasljeđa 90-ih u istoj poziciji na kojoj je bio Vili Brant 1970. godine. Potrebno nam je jasno određenje prema sopstvenoj prošlosti kroz bolan i slojevit proces suočavanja, kako bi bili u prilici da stvaramo održive temelje suživota i razumijevanja. Jasne, precizne i sveobuhvatne presude Haškog tribunala nijesu nam pomogle. Naprotiv, otvorile su nove otpore i nerazumijevanja i potvrdile da je svako suočavanje sa sopstvenom istorijom bolno i da zahtjeva ozbiljno samokritičko sagledavanje Treba li sumnjati koliko su teški bili trenuci koje je njemački kancelar proveo na koljenima tražeći oprost? Naravno da ne, ali Brant je to učinio upravo zbog toga što je to bilo teško, i baš zbog toga je postao simbol poslijeratnog pomirenja i ujedinjena Evrope.

Poređenje jugoslovenskog postkonfliktnog nasljeđa i posljeratnog iskustva Evrope nije slučajno.

Naprotiv, nasljeđe Evrope iz Prvog i Drugog svjetskog rata ima dosta sličnosti sa našim regionalnim iskustvom i traumatičnim nasljeđem raspada jugoslovenske federacije. Iz istorijske perspektive jasno je da je istorija Evrope, istorija sukoba, netrpeljivosti, i da su evropski sukobi mnogo dublji, slojevitijii i komplikovaniji od onih „naših“. Međutim, savremena Evropa iz tih sukoba naučila je lekcije, a njene najznačajjnije članice shvatile su da samo zajedno mogu stvarati društvo prosperiteta, znanja i sigurnosti. Podvukli su crtu i otvorili etapu takozvanog evropskog pomirenja, koje je postalo jedna od najznačajnijih tekovina savremene evropske civilizacije. Idejni tvorci ovog projekta možda i nijesu bili svjesni uspjeha koji su postigli, ali ih je na to podsjetio jedan od lidera ujedinjene Njemčke, kancelar Helmut Kol koji je bio posljednji lider ove zemlje koji je preživio Drugi svjetski rat. U trenutku kada je napuštao funkciju njemačkog kancelara, Kola je najviše zabrinjavalo da li nove generacije umiju da cijene činjenicu da je, kroz ideju ujedinjenja i saradnje, nastupio jedan od najdugotrajnijih perioda mira u Evropi.

U iskustvu naših regionalnih kolektiviteta, ključna tačka nesporazuma najčešće je bila prošlost i naš odnos prema prošlosti. Upravo taj „detalj“, odnosno potreba da u prošlosti tražimo odgovore za sve savremene izazove, dovela nas je u situaciju da budemo zarobljenici prošlosti. Umjesto da iz prošlosti učimo, nastavili smo da afirmišemo i njegujemo kolektivnu frustraciju, po kojoj su opravdani samo stavovi koji imaju uporište u onome što nazivamo naše tumačenje prošlosti.

U takvom doživljaju, prošlost je definisana po crno-bijelom ključu u kojem su oni „naši“ – heroji i žrtve, dok su „drugi“ – zločinci. Prošlosti u kojoj se slave nacionalne pobjede i heroji, a još predanije izmišljaju mitovi o porazima i žrtvama koji su najefikasnije pogonsko gorivo za homogenizaciju kolektiviteta i građenje narativa o ugroženosti.

U Evropi to dobro znaju, zbog toga i insistiraju na suočavanju sa nasljeđem prošlosti, kao ključnim elementom zaštite ljudskih i manjinskih prava, vladavine prava i demokratije. Evropa je te lekcije naučila kroz iskustvo dva svjetska rata, pa je i ono što se kolokvijalno zove „pomirenje među narodima Zapadnog Balkana“, definisala kao neodvojivi segment procesa priključenja EU.

Istorija, je dominanto jedna vrsta političkog iskustva, i mjera njene funkcije je savremenost. Za razliku od evropskog iskustva koje je istoriju stavilo u funkciju stvaranja modernog društva, lišenog podjela, naša potreba da istoriju stavimo u funkciju aktuelnog političkog trenutka onemogućava nam da racionalno i objektivno sagledamo i razumijemo njenu savremenu funkciju. Istrajnost crnogorskog društva u mitologizaciji prošlosti, objektivna i subjektivna ograničenja istoriografije, ali i njena politička zloupotreba, dodatno su nas udaljili od ideje funkcionalne istoriografije, koja bi ispunila formu o istoriji kao „učiteljici života“. Umjesto da u prošlosti prepoznajemo iskustva zajedničkog suživota, uvažavanja i koegzistencije, krenuli smo u drugu krajnost.

Teško je objasniti kako smo došli u situaciju da se, nakon 70 godina postojanja kritičke istoriografije u Crnoj Gori, suočimo sa pojedincima ili grupama koji uporište za sopstveno političko djelovanje traže u srednjem vijeku, uvjereni da će njihova aktuelna „politička istina“ biti vjerodostojnija ukoliko se oslanja na 9. 10. ili 11. vijek.

Naravno, ne treba zaboraviti da svaka zajednica ima potrebu za „poželjnim istorijskim pamćenjem“, zajedničkim mitovima i istorijskim sjećanjima, ali su te predstave u ozbiljnim društvima dio folklora i tradicije, a ne izvor zvaničnog istorijskog znanja. Mitovi i legende ne mogu zamijeniti ulogu kritičke istoriografije, što potvrđuje i iskustvo Evrope, koja je prošlost stavila u funkciju ujedinjenja i približavanja različitih kolektiviteta.

Iskustvo posljeratne Evrope, bez sumnje je najbolji putokaz kao rješavati problem kolektivne opsjednutosti prošlošću, koja generiše razlike i podjele u društvu. Iz iskustva savremene Evrope, možemo naučiti kako se prošlost koristi u onim djelovima u kojima ona spaja, a ne razdvaja određene kolektivitete. Ili, kako se u prošlosti pronalaze zajedničke teme koje afirmišu vrijednosti saradnje i zajedništva i kako te teme uz političku volju završe u zajedničkim udžbenicima.

Iz tog iskustva možemo naučiti i kako ne postoji jednom zauvijek napisana istorija, već samo aktuelna interpretacija istorijskih znanja, koja su podložna prispitivanju i novoj kontekstualizaciji. Naravno, to ne znači prilagođavanje istorije aktuelnom političkom ili civilizacijskom kontekstu jer se istorija može preispitivati i nanovo pisati samo na osnovu novih istorijskih izvora i novih saznanja koji na adekvatan način otvaraju nove perspektive istoriografije. U tome je i osnovna funkcija istoriografije.